Dvadest devet

Racunaj svoje godine po prijateljima. Racunaj svoj zivot po osmijesima, ne po suzama.

...Od nekih stvari se nikada ne oporavis...Jednostavno ih, samo prezivis...

==

Znas, pa onda izadjem na kong
pa sjednem na basamke
pa gledam u zvjezde i mislim
otac mu i te zvjezde
kol’ko toga ima, ne mozes to
ni izbrojati, cudo jedno, da
e, vis, ondak se s mnogo tuge setim......

Dosao sam tebi kao sto rijeka ide moru
Zrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje djetinjstvo
Svaka kap vode moga zivota upila je so tvoje neizmjernosti
Tvoje sunce unistilo je moju proslost pretke
Ti vladas nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje sjecanje kao jednu kovrdzu moje kose
Spavam samo u tvojim snjegovima
Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile
Odrekao sam se vec davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja place u ponoci
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prosao je kroz moje srce
Podjeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vjetar neke sume
Ja idem za prasinom koja se jutrom goni iz kuce
I koja se strpljivo vraca neprimjetno u toku citavog dana
Brsljan koji raste a da niko ne primjecuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vjernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog setanja
Stolica koja te ceka na tvome uobicajenom mjestu
Okno sa koga tvoje celo gori gledajuci u prazno
Petparacki roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno prije no sto je procitano

Prekinuta recenica na koju vracati se nema znacaja
Trepatanje soba kroz koje se proslo
Parfem koji ostavljas za sobom
A kad izades nesretan sam kao i tvoje ogledalo

Louis Aragon

Osvanulo je kisno jutro.......

Da medo osvanulo je kisno jutro...................

Toliko toga bi se moglo reci,ispisati,otpjevati,nacrtati,odcutiti...toliko toga i jos malo vise.Cini mi se da je dosao onaj teski cas kad se treba biti covjek u pravom smislu rijeci i konacno sam sebi priznati da je mozda ovo taj cas kada treba medu pustiti da ide svojim utabanim stazama.Naravno bez moje nazocnosti i sputavanja.Dovidjenja i nije tako teska rijec,jer odcutili smo je do sada mnogo puta...toliko toga ostaje u ovom plavetnilu bez boje i mirisa,toliko toga se naslucuje....ali.....Prepoznao sam medo "onaj pogled"doduse bio je to samo trenutak al dovoljan da se spozna,procita,osjeti......znam da ces reci kako mi se cini i da si ucila od najboljeg sve ovo...koliko god da smo glumci u zivotu,ima onaj jedan trenutak i poseban trag svjetla u ocima koji se ne moze namjestiti,sakriti,odglumiti.Taj trag sam prepoznao....necu,nisam,ne zelim da iko zbog mene ima bilo kakav nelagodan osjecaj...ja mozda i igram ulogu pjesnika ciji pogled gasne u magli i memli,zivim kao usput kao da sanjam,kao mnogi drugi na toj zemlji...evo iskrao mi se i ovaj stih.....Necu reci ni zbogom,ni dovidjenja,ni vozdra...necu ni psovati...ni vredjati...necu ni kukati...VALJDA SE SAMO NIJE DALO....i et,ne znam i vjerovatno nikada necu saznati.....U nosnicama osjecam miris divljih algi....i to me na tebe sjeca.........................

Nesto sam nacuo
da sutra mozda ne postojim
pa bolje da odmah probamo sve
za sitan gros kupi me
razmazi te divlje kupine

Lud sam za tobom
ali ovo jeste vreme ludih
i ja cu za nas osedlati strah
a ti me ljubi do zla
dok ne izgubim dah

Balas

Bila je zvjezda, bila je pjesma
svaki dan druga, a vjecito ista
snila je dobra stara vremena
i svog Sopena, i Baha, i Lista
a u zivotu, sama na svjetu
u menuetu trazila spas

Jos uvek lutam, gdje je kraj puta
pamte me mnoge provincijske pruge
kriju me mracne, jeftine krcme
noci su ponekad guste i duge

Nestajem tada
u nekom svom svjetu i menuetu
i menuetu

Balasevic

Zaklela bih se da je neprobojnija.........mislila sam da je jaca.........od nehrdjajuceg materijala kojem ni oluje ni vjetrovi ni tropske vrucine ne mogu nista............ali nije. Izdajica. Kad sam je najvise trebala ona me je iznevjerila. Okrenula se protiv mene kao da je nisam cijeli zivot brizno cuvala samo za sebe u trenucima kada mi je bila najbolji prijatelj.

Nisam vjerovala da tako snazno krece u napad to sopstveno «ja» unutar «mene». Snazno kazem? Ma ne. Koga lazem. Nema tu snage. Trebala sam odavno shvatiti da je krhka.......da je drhtavo lane sto pokusava laganim korakom pretrcati svijet. Osjetim kako se to bojazljivo tijelo skuplja u sebe pod najezdom orkana, trazi utociste od munja i gromova, zatvara oci bjezeci od mraka........a koza mokra i promrzla ocajnicki priziva ruke koje bi da je zagrle, dlanove koji bi da je ugriju, usne koje bi da joj sapucu.

Ta tanka opna prividne zastite poklekla je pred ranjivosti koja pod zastavom svog «sramnog imena» ipak pokazuje da je nadjacala naizgled mocniju, snazniju. Pobjedonosno stupa «trgom heroja» pokazujuci kako nije kukavicki krvariti, plakati, drhtati, bojati se ali ne od straha, nego od neshvacenosti koja kao bedz mladosti jos uvijek stoji na izbljedjeloj najdrazoj jakni ocrtavajuci samo boju koja je nekad prekrivala tu podlogu. I vjerovatno ce ostati tu......tu na lijevoj strani kao mrlja od krvi koja poput neunistivog dokaza nekih krimi romana upucuje na nesavrseni plan ma koliko se «krivac» pripremao za ucinjeno. A krivac? Pa krivac je ona, ta neshvacenost koja bezuspjesno pokusava da na proste faktore rasclani taj zamrseni sklop, ali u tim pokusajima zapetlja cak i sebe samu.